Dnevnik jedne mame

“Majke se rađaju u istom trenutku kada i djeca. Ona prije toga nije postojala. Žena je postojala, ali majka nikad. Majka je nešto potpuno novo.”


15.05.2019.

Dernek

Nešto razmišljam, sjećate li se vi one furke Dernek.ba? Joj koja su tu prepucavanja i šeme bile.. E da mi je da se nekako može posjetiti taj portal u prošlosti, samo da poskidam ona tri predobra teksta što objavih pa da ih zalijepim u onu svoju kofol knjigu što je pišem već sto godina pa ću je nekad, akoBogda objavit. I pročitah nekad davno:"Sretni ljudi malo pišu". To je tačno, ali je tačno i "Matere sa dvoje male djece isto malo pišu, a pisale bi malo više."

16.04.2019.

Srce

U srcu moje mame i moje srce kuca. Kad njeno kucne - tak moje se čuje - tik. Njeno je oko toplo k'o oko žutog sunca i u tom toplom oku stanuje i moj lik. Dragan Lukić

09.04.2019.

Imal novine, mlada?

Naumpade mi jutros onaj period tik poslije udaje, kad se svi pitaju zašto je vjenčanje bilo tako, na frku, pa ti svako malo zagledaju stomak ne bi li otkrili razlog tako "ishitrene odluke" i vjenčanja "na frku, kad ste mogli lijepo odgoditi još godinu pa lijepo isplanirati". E pa ne odgađa mi se više. Zabavljali smo se pet i pol prekrasnih godina, i odmah smo znali da smo kao stvoreni jedno za drugo. Da smo imali predispozicije u smislu finansijske samostalnosti i diplome (kriteriji nametnuti od strane društva i porodice i toliko čvrsto usađeni u podsvijest da uopće i ne razmišljaš o udaji dok to ne riješiš), odmah bismo se uzeli. Ali neka, veza je krasan dio života i treba proći zabavljanje od nekoliko godina da dobiješ hint onoga u čemu ćeš živjeti s nekom osobom. I tačno je da je brak komplikovaniji od veze i da mladi supružnici zadaju jedno drugom dosta muke i glavobolje dok se "obiknu" jedno na drugo, ali je to sve jedna divna cjelina koju ti gradiš, ciglu po ciglu. Baš me zanima kako ovo naše zdanje izgleda s vana. Iako, iznutra je topla kolibica, šarena i po potrebi mirna ili zabavna, sve kako mi želimo. Najljepši osjećaj, prije majčinstva, je probuditi se pored voljenog muškarca u svom "ćošku" ove Lopte. Ali probuditi se kao, znaš da je on tvoj a ti njegova. I da ne moraš gledati na sat kad ćeš kući. Garsonjera od 35 kvadrata je prostrano carstvo vaše ljubavi, neki tuđi internet koji hvataš samo na balkonu obećava mnogo filmskih noći (jer još nemaš televizor a ni kablovsku), dok ušuškana u dekicu na spužvi udišeš smrad obližnje fabrike. I sad me taj smrad uvijek podsjeti na nešto lijepo, eto koliko je čovjek subjektivan. E radi toga svega smo odlučili vjenčati se "na frku". Jedno od nas dobilo neki poslić,oboje diplomirali, dosadile nam više i šetnje gradom čiju smo svaku uličicu znali napamet. Jednostavno je došlo vrijeme da to sve preraste u nešto veće. "Ramazan će za sedmicu, čekajte makar da prođe." Rodbina planira na more-"možete li onda pomjeriti do jeseni, bar u oktobru fino da se svi skupimo"... i tako bi se razvlačilo, a ne da nam se više čekati. Hoće Ramazan za sedmicu, zato idemo zakazati odmah za sljedeći petak, evo imate heftu da se pripremite, a mi da stan nađemo i stvari utrpamo. E tako i bi. I tako mi je drago što je bilo tako, bez velike hampe i priprema. Vjenčanicu nađem u butiku za 200 KM, prekrasna, eno sam je sačuvala za moju ljepotušku dok poraste (iako znam da će reći tada da je staromodna i "gdje ću se u tom udat"). Džaba vam pogledi na mom stomaku, nisam trudna, samo nam se eto žurilo jer se volimo. Baš lijep period je to bio. I ne govorim ovo s nostalgijom, svi periodi i prije i poslije imaju neku svoju draž. Al fakat je bilo med medeni :).

08.04.2019.

Prayer

Srce mi se slama od silnih humanitarnih akcija za dječicu. Ne znam kakvo je ovo vrijeme došlo, da su maligne bolesti kod tako male djece učestale do te mjere da se konstantno za nekoga skuplja novac. A na slikama mali meleci, preslatka bića nevinog pogleda i čiste duše. Samo Bog zna kako je njihovim roditeljima. Ne mogu ni zamisliti koliko je to teško- da ti se srce cijepa jer ti je tvoje sve, tvoja duša, taj evlad bolestan i ne znaš hoćeš li i koliko dugo moći grliti taj smotuljak sreće. Ne znaju ni roditelji potpuno zdrave djece šta se može desiti već u sljedećoj minuti, i ta me pomisao užasava i proganja od momenta kad sam postala mati. Ali opet, borba sa čudovištem kroz koju prolaze ti roditelji zajedno sa malim herojima je nešto strašno, junački, hrabro, pretužno. Dok se i sam lomiš u hiljade dijelova, znaš da moraš ostati čitav radi djeteta, da ono ne vidi da mama i babo nisu dobro jer su mu oni jedina zvijezda vodilja i snagu crpi od njih. Mora da je kao zemlja teško da te male oči upitno gledaju neshvatajući šta im se zbiva i zašto su njegovu sobicu i drugare zamijenili bolnička soba i ljekari. Od srca vam želim ozdravljenje, dragulji ove planete...

04.04.2019.

Nova frizura kod bebe

Sjede djeca, gledaju tv, konačno su se umirili. Idealna je prilika da skoknem do kupatila i ubacim veš na pranje, kontam i mašina će završiti dok njih uspavam, odmah mogu pokačiti sve da se suši pa konačno malo vremena za odmor. Dakle, wasted time=0, to je cilj svakog dana i totalno sam happy kada uspijem ispreklapati obaveze tako da nemam praznog hoda. Elem, odšunjam se prema hodniku, lagaaano da ne primijete da ustajem (jer ako primijete, eto ih za mnom). Prva faza uspjela. I razvrstavam tamni i svijetli veš, kontam opet bolje sad tamni da perem, kraći je program, ko će bijeli dočekati, to može i ujutro kad krenem na posao pa odmah poslije posla razgrnem. Ha ya. I taman ja to završila, sva cool i ponosna se vraćam u dnevnu da ih smjestim na spavanje, kad imam šta vidjeti: curica je otvorila veeeeeliku bademovu kremu pa namazala svu kosu, vrat, bodi, helanke i pola metra secije oko sebe. U šoku stojim prvih nekoliko sekundi, mozak pokušava sažvakati informaciju, a ja, poluzinuta stojim i prvo što mi naumpada da kažem je: "kako si se to lijepo uredila?" Tek poslije ću shvatiti da je ta rečenica ustvari izišla podsvjesno da ne uznemirim tako masno stvorenje pa da mi se još dodatno ne počne bacati po kauču. Bravo brain, high five! Prilazim joj polahko i blago uzimam kremu, trudeći se napraviti što manje štete i svojim, sada već masnim rukama. Uslijedilo je brisanje sa 2 peškira (koja, btw.sada mogu baciti), ooooprezno skidanje odjeće i kupanje od pola sata sa kubikom vode i pola flaše šampona. Ona vrišti, ja je ribam. "Saće mama završit, nemoj plakat". Ne morate dvaput pogađati da je ostalo na njoj još mnogo kreme koju je kosa upila i znam da narednu sedmicu dijete mora izgledati kao da se nikad kupalo nije. "Vidi materešine, dijete joj svo lojno, nek se ona ucifrala" :)

02.04.2019.

Doviđenja i prijatno

"Ima izići". Gledam ove portale preplavljene tobožnjim vijestima oko Parade ponosa. I razmišljam koliko je svijet otišao u pogrešnom pravcu kada nemamo parade beskućnika, parade siromašnih, parade djece bez roditeljskog staranja, parade invalida, parade osoba sa autizmom, parade ljekarskom neodgovornošću trajno oštećenih ljudi, parade obljelih od svih mogućih autoimunih bolesti, pa onda paradu inteligencije, paradu pobjednika u nekoj sportskoj disciplini, paradu učenika odlikaša... toliko je toga lijepog zbog čega bi se s ponosom moglo paradirati, ili paradirati u cilkju podizanja svijesti o slabim, nemoćnim i oštećenim kategorijama ljudi. Te parade bi imale smisla. Ali paradirati i promovisati to što ti upražnjavaš drugačiju vrstu veze od uobičajene i što ti spolno općenje ne ide u prvu nego u drugu opciju, zaista je ejdan veliki apsurd i promašaj društva. Baš me briga šta ko u seksualnom smislu radi iza zatvorenih vrata, ali nemoj mi molim te, djeci od tek nekoliko godina, koja su u tom momentu iz nekog razloga vani, pokazivati da je normalno i prirodno nešto što to nije. Ima bitnijih stvari za paradiranje. A neke se bolesti trebaju pokušati liječiti, umjesto da se slave. Jer, za nekoliko decenija, biti će i parada nekrofila, pedofila, zoofila, sve će to biti seksualno opredjeljenje a ne seksualna devijacija i bolest. To je ono što me najviše plaši..

22.03.2019.

Malo ogledalo

Mama, ja te štitim. -kaže mi moj sinčić od nepunih 5 godina. I toliko ljubavi i iskrene namjere da me zaštiti vidim u njegovim tamnim očima. Bože, kako su lijepe ove oči, pomislih, i poljubih ga u čelo. I znam, da bi on sigurno stao u moju zaštitu da se desi bilo šta, iako je njegovo još maleno, nemoćno tijelo, nesposobno da me zaista zaštiti od bilo čega i iako je on zapravo taj kome zaštita treba i znači. To saznanje me ispunjava snagom i željom da mu budem još bolja prijateljica, još bolja učiteljica, još bolja mama. Dječija iskrenost nema granica. Dijete će ti uvijek u lice reći sve ono što drugi vide i prešućuju. Ponekad, kada mi obaveze dozvole da s njim zaista razgovaram kao sa odraslim, bez žurbe da nastavim sa obavezama, pa ga stvarno slušam i pokušam razumjeti njegovo rezonovanje svijeta, podsjetim se na to kako je svijet posmatrati očima neiskvarenim iskustvom. U njegovim očima 2+2 uopće ne mora biti 4, nema pravila, nema zakonitosti. Tu su samo čiste emocije i čisto posmatranje. Kako bi bilo dobro da svi ljudi na svijetu bar jednom sedmično popričaju sa nekim četverogodišnjakom. Čini mi se da bi život bio jednostavniji i da bi se više govorila istina, više bi se radilo ono što želiš u odnosu na ono što moraš. Naravno, živjeti se ne može sa isključivo "hoću i želim", ali mislim da prečesto sebi "moram" namećemo čak i kada ne moramo. Večeras te, momče, izvodim na toplu čokoladu i plazma keks, da me opet vratiš u kolosijek.

20.03.2019.

Da ti je kruna na glavi

"Gospođo draaaga, i ja bih plakala da me neko tako nosi!"-dovikuje mi neka žena dok se vraćam s pijace noseći min.10 kg voća i povrća u jednoj ruci, a sina na boku u drugoj. Btw, dijete nosim po svim svjetskim zdravstvenim preporukama, pridržavajući ga preko leđa. A on urla jer mu nisam htjela kupiti 201893128974.po redu autić. Eh, stara ja bi odšutjela i na taj komentar, Bog samo zna koji već tog dana, jer našem narodu ne možeš valjati. Ili si premater ili si nemater, nema ti treće. Ako si pre, onda: Šta ga šopaš travom, daj djetetu nekad i slatkiš; De bogati, neće od lizala umrijet; U moje vrijeme su rasli na vodi i brašnu, pa evo ih; Nemoj ga pod stakleno zvono, pusti nek se čeliči.. Ako si nemater: Vidi je, našminkala se, a dijete uflekano hoda;Uh, eno je opet izišla ščoekom po kafama, a djecu materi utrpala; Joj, znam ti ja nju, omaklo joj se i ovo dijete, neće ti ona više rađat, nije to za matere stvoreno, daj Bože da i ovo othrani kako treba... I sve ovo ženturače zaključe na osnovu jednog pogleda na tebe i na osnovu površne dvije informacije koje su nekad o tebi čule na nekakvom sijelu. Ali, sadašnja ja, je sebi naredila da ne šuti na nekulturne komentare. "Ništa Vas nisam pitala", odbrusim toj ženi, čudeći se sama sebi u momentu dok izgovaram riječi, konačno ponosna na sebe što sam "stisla" i rekla, a u isto vrijeme se počinjem crvenjeti jer mi odgoj to nikad nije dozvolio do tog momenta pa tijelo reaguje burno na nove emocije i situacije. "Eh sine, naučit ću te da se zauzmeš za sebe, kao što to mene roditelji nikad nisu naučili", mislim gledajući njegove mrke oči koje, još mokre od suza, pilje u mene sa znakom upita. Prođe žena sva u ibretu odmahujući rukom, valjda iznenađena mojim odgovorom. Poslije, sjedim u kući i kontam nešto:koliko sam puta i sama, dok sam mlađa bila, posmatrala mlade majke kako se preznojavaju dok im djeca ulicom urlaju i pomišljala: "moje neće ovako", a evo me, repriziram većinu tih scenarija koje sam i sama mislila da ću ja "bolje i pametnije". Kaže jedna pametna žena na takve situacije: "Doćeš na red, ne guraj se", misleći kako nikoga neće zaobići i ti obavezni momenti, kada dijete neće da sarađuje, kada neće da hoda pa moraš s njim sjediti na pola ceste kako bi ga nagovorila da ide dalje (jer si u rizičnoj trudnoći pa ga ne smiješ nositi) a u kolica neće.Trenutak kada dijete u prodavnici od nepoznatog čovjeka traži marku pa se ti crveniš dok se čovjek laća novčanika a ti se izvinjavaš i pokušavaš vratiti, ali on neće uzeti nazad pa kaže:"nek maaali kuuupi čokolaaadu" gladeći ga po kosici. Sve je to bogatsvo koje se treba proživjeti i preživjeti i prođe tako brzo. I puno toga se zaboravi, ali se ne zaborave momenti kada nisi stala u zaštitu sebe ili svog djeteta prilikom verbalnog napada nekog nepoznatog, nekulturnog prolaznika. Slobodno odgovori, naravno adekvatno i umjereno, ali nemoj da na tebi ostane; neće nikom kruna s glave spasti.

19.03.2019.

Introduction

Iako imam more prijateljica koje razumiju sve situacije i probleme s kojima se susrećem u svakodnevnom izazovu majčinstva, ponekad poželim na papir istresti sve ono što se taj dan skupi, bez ikakvih povratnih informacija, tapšanja ramena ili klimanja glavom u znak razumijevanja uz riječi:" i kod mene ti je isto..." Therefore-ovaj blog. Za početak da se anonimno predstavim:potičem iz porodice koja njeguje međusobno poštovanje, ljubav i druženje, načelno patrijarhat gdje se babo pita većinu stvari ali u suštini matrijarhat u kojem mama indirektno babu nekako navede da uvijek "sam" donese odluku koja je njoj i njenoj djeci u najboljem interesu. Cijeli život sam provela u gradu koji nije mali, ali nije ni prevelik kako bi se izgubile draži djetinjstva i samostalnog lutanja ulicama i sokacima. Imam jednu stariju sestru i mnogo rođaka i rodica koji su uglavnom mlađi od mene i koje sam mnoge sate čuvala i hranila dok su roditelji radili. Osnovnu, srednju školu i fakultet sam završila u roku, jezici mi nisu strani, tako da vas odmh utješim u pogledu pismenosti-neće vas (valjda) mnogo zaboljeti oči čitajući ove moje "škrabotine". Majka sam dvoje divne, prekrasne, prelijepe, meni najslađe djece na svijetu. Eh, ta dva mala bića me svakodnevno stavljaju u situacije u kojima nikad nisam ni zamislila da ću se naći i guraju moju snalažljivost do maksimuma, podjednako kao i moje živce. Biti moderna, full-time-job žena koja pokušava balansirati vrijeme za porodicu i posao nije jednostavno u 21.stoljeću. Ali, kao što bi naši Nadrealisti rekli: Zaiskali ste, evo vam ga... :) ali,o emancipaciji žena i ravnopravnosti spolova ćemo drugi put. Eto, mislim da je ovo dovoljno za početak. Good luck to me!


Dnevnik jedne mame